admin/ March 31, 2017/ O svom životu, Vi pišete/ 0 comments

Dobar dan, moje ime je Danijela, prezime ću uskoro promjeniti, vratit ću moje staro prezime a ovo ću nositi na duši kao vječni ožiljak na grešku i životnu školu.

Udala sam se jako mlada sa 18 godina, a sa 19 ostala u drugom stanju i sa 20 rodila prvog sina. Pet godina poslije na svijet je došao i drugi sin. Iako mlada, moja je životna želja bila postati majka, onakva kakva je i moja majka – nježna, brižna, topla, sretna, ispunjena vedrinom…

Ja sam bila ona koja je  suze brisala kada bi mi djete palo, ja sam ljubila krvava koljena i zguljene dlanove da prođe, tjerala sam čudovista koja su se skrivala u ormarima i pod krevetima, čitala bajke, kuhala najfiniji kakao. Ja sam bila ona koja je puno puta zaspala naslonjena o dasku kreveta dok sam posmatrala usnula lica svojih Anđela. Bila sam jednom riječju MAMA.

Moj suprug je uvijek bio moja suprotnost, volio je blještavilo, sjaj, mišiće, teretane, živio je za noćne smjene, za koje se kasnije ispostavilo da odrađuje u tuđim krevetima. Bolilo me je,  ali radi mira u kući sam šutila. Radi tog istog mira, pretrpila sam milion uvreda – glupačo, jadna pogledaj na šta ličis, budi sretna što te trpim, mater ti jeb*m balijsku, da me nema pocrkala bi skupa s djecom, itd…. A ja, samo bi šutila i noću kad ne vidi nitko isplakala bi dušu. Izlaziti nisam imala gdje, doduše nisam ni smjela. Imala sam crnog mačka i predivnu crnu labradoricu, pored moje djece oni su mi bili jedina razonoda i veselje. Počeli su i prvi udarci, odnosno u početku je to bilo stiskanje uz zid, čupanje za kosu, štipanje, a kasnije su radile i šake. Znao me baciti na pod i klečati na meni, govorio mi da sam kurvetina. Razbijao je po kući kad god bi bio ljut. I svoju rođenu majku je hvatao za vrat i govorio joj da će je odrobijati. Zlostavljanja su postala učestala i više se nije ni pred djecom suzdržavao. Vukao me pred njima i vikao da ce me baciti sa balkona i da živa iz njegove kuće neću otići. Uslijedilo je jedno razdoblje kad se primirio, a onda jedno jutro me probudio i rekao da je skuhao kavu i kako bi bilo dobro da popričamo malo. Ustala sam i pored kave su me dočekali papiri za rastavu braka. Kamen mi je pao sa srca i potpisala sam bez imalo kajanja. U papirima je stajalo da pristaje da se djeca dodjele na starateljstvo i odgoj meni a njemu da se odredi alimentacija .Još mi je rekao da spakiram djecu jer za nas više mjesta pod njegovim krovom nema. Osjećala sam olakšanje ali i užasan sram. Svojim roditeljima nisam ništa rekla te sam nazvala sigurnu kuću. Suprug nas je odvezao na kolodvor, izašao van poljubio dečke, nabacio im nešto tipa “slušajte mamu” pružio mi ruku i procjedio kroz zube “sretno”.

Tu su nas pokupili djelatnici iz sigurne kuće. Onda sam pukla, shvatila sam da sam sama sa dvoje djece i da je 12 godina braka spakirano u dvije putne torbe. Potonula sam, mislila na najgore, pala na 45 kg u nekoliko dana. A onda poziv od supruga da se nađemo u gradu na kavi i odnesemo predati papire za rastavu. Čim sam ušla u kafić pao je na koljena i počeo plakati da je pogriješio, ne moze i ne želi živjeti bez mene i djece, priznao mi je svaku prevaru i kleo se da će se promjeniti….

Vratila sam se….

I platila masnu cjenu za svoju naivnost. Sreća je potrajala oko tjedan dana a onda po pozivu jedne od ljubavnica novo nasilje.Tad sam se doslovno pozdravila sa svojim životom. Svekar i svekrva ulaze u sobu uzimaju djecu, a svekrva njemu kaze: “sine, obavi to tiše sve se vani čuje”. Sreća u nesreći je da sam u trenutku kada je nasilje počelo razgovarala sa svojom tetkom preko skajpa. Vidila je jedan dobar dio svega i odmah zvala policiju. Njega su odmah priveli, niti me pitali nisu da li mi treba medicinska pomoc. U jutro su došli i po mene da dam izjavu. Stajala sam u hladnom hodniku, tresla sam se što od straha to i od hladnoće. Izlazi jedan stariji sudac i na hodniku mi gurne papir i olovku u ruke s riječima: “Curo budi pametna, potpisi se ovdje uzmi djecu i idi svojima”. Tek dvije godine nakon toga saznam da sam potpisala da odustajem od podizanja tužbe za nasilje. Kod svojih sam se preselila isti dan, polako se oporavljala i život se u moje oči vraćao. Došao je šesti mjesec i bivši suprug me zamolio da uzme djecu na mjesec dana. Djeca su bila sretna jer ga vide i pristala sam…U međuvremenu on je podnio na sudu zahtjev za privremene mjere, te mi djecu od toga dana nije vratio. Za pomoc sam se obraćala policiji, Centru za socijalni rad, pavobraniteljici za djecu i svugdje isti odgovor – mi nismo nadležni!

Preselila sam se u Zagreb, zaposlila se, stvorila sve uvjete da moja djeca žive i odrastaju bezbrižno. O svakom mom pokretu obavjestavala Centar za socijalni rad, kako onaj gdje se slučaj vodi tako i onaj u Zagrebu. Upoznala sam čovijeka koji mi je potpora u svemu, s kojim sam stvorila dom, dečki su ga zavoljeli. A prije godinu dana u naš život je ušla i jedna malena princeza. Za pomoć sam se obraćala više puta Centru za socijalni rad, pravobraniteljici za djecu, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, ministarstvu socijalne politike i mladih, policiji, pa čak i samom uredu predsjednice. Svi su reagirali na isti način,  uputili bi male opomene nadležnom Centru za socijalni rad koji je prekršio apsolutno sve zakone povrijeđujući kako prava mene kao majke kojoj su uskraćivane sve bitne informacije, tako i prava moje djece kojoj su nametali svoje misljenje i volju te ih plasili kojekakvim stvarima.

Djete mi je dva puta završilo na hitnoj psihijatriji i otac ga odvuče doma. Djete prijeti da će se ubiti više puta, a centar za socijalni rad ne reagira. Otac drži oružje u kući ( luk, strijele, samostrel i nož na zidu u djecijoj sobi ) – prijavim sve i nitko ne reagira. Djeca ga kod mene prijave za psihičko maltretiranje i NIŠTA! Državo REAGIRAJ!

Imala sam jedan san, biti majka svojoj djeci. Pretvorili ste ga u noćnu moru. Moja djeca sanjaju dom. Ne kucu, kako pise u dopisima Centra za socijalni rad da im je mjesto u kući gdje su rođeni. Oni sanjaju dom, oni maštaju o toplom kakau dok umotani u dekice gledaju svoj omiljeni crtić. Nema ih tko poljubiti da prođe sva ova bol od udaraca institucija koje su ih trebale zastititi. Državo unistila si snove i djetinjstvo dvojice nevinih dječaka, neka ti je na vjecnu sramotu. Pala sam i moja koljena krvare, moji dlanovi su izderani, moje suze su presusile, al ne Državo ja necu danas – sutra biti samo jedan od tisucu slučajeva u crnoj fascikli na dnu ladice. Ja odbijam biti žrtva, ja sam borac, ja cu biti glas svih onih zena koje se bore. Državo, ja imam jedan san, dom, ljubav, djeca – biti majka i  životom ću se boriti da ga ostvarim.

Ovo je autorska priča mame Danijele Maksimović koja je objavljena i na blogu Mamino zlato


Zamolila bih sve moje drage čitaoce da podele ovu priču, posebno ako su iz Hrvatske. Ova mama je to zaslužila – POMOZIMO JOJ SVI ZAJEDNO DA SE IZBORI ZA SVOJ DOM! Podelite priču jer je ovo jedini način da se čuje glas ove majke.

Leave a Reply