admin/ May 7, 2017/ o trenutnoj borbi za potomstvo, Vi pišete/ 0 comments

Moja priča, ili bolje rečeno moj izvještaj, pošto mi tete koje se borimo sa neplodnošću više nemamo nerava da pričamo priče, pa moj izvještaj počinje svakidašnje, jednostavno, zaljubili smo se i izdržali čekanje od 8 mjeseci do vjenčanja. Znali smo da mi smo za brak, za suživot, za dijeljenje, za svako jutro i noć.

Nažalost, desi se uvijek nešto što sreći smeta, onaj kamenčić u cipeli, našoj je smetalo što se čekanje bebe  odužilo s godine na dvije, s dvije na tri, s tri evo na šest, i dalje brojimo. Ali, mi brojimo zajedno.

Mi jedno drugo s posla dočekujemo s osmjehom, mi se ispraćamo sa zagljajem, mi dišemo srećno, naši su dani isti kao i prve sedmice braka. Ima to nešto što parove koji se bore s neplodnošću povezuje jače, borba čini te saveznike snažnijima.

Nismo mi čekali rodu tako jednostavno da dođe, mi smo po rodu išli s oklopnim vozilima ali teška li je ta ptičurina.

Jedna laparoskopija, jedna inseminacija, pa druga na drugoj klinici zato što je i drugo mišljenje bitno i hitno. Pa novi doktor sa puno više referenci od prvih šest!  Pa osmi doktor i prva vantjelesna oplodnja. To razočarenje je bilo veće od prethodnih.

Nismo mi još uvijek bili uvjereni da smo kandidati za takvu vrstu postupka, nismo mi toliko kompleksan par sa pregršt dijagnoza. Nee, imamo lepezu prolaznih nalaza. Spermiogram dobar, hormoni dosta dobri, Tsh kontrolišmo terapijom, jajovod jedan  zgodan, jedan nezgodan, kariotip dobar, brisevi odlični itd… Problema konkretnog da konkretnijeg ne može nemamo, ali nemamo ni bebu.

Punkcija prolazi dobro, imamo dovoljno oplođenih jajnih ćelija ali nam ne uspijeva prvi IVF i mi smo svjesni toga da uprkos pregrštu prolaznih nalaza mi uz tako sofisticiranu tehnologiju nismo uspjeli.

Bol je bila u momentu neizdrživa. Slika nas sa malenim ručicama koja se nikad ne utiskuje na objektiv aparata! Preteško smo to podnijeli. Ili nikad i nismo.

Imate jako teške, srednje teške i ostale trenutke – ovaj je bio iz ove prve grupe.

Na momente zamislite kako vas neće imati ko ispratiti na onaj svijet, neće ko imati da vas posjeti kad budete bolesni, svi najpatetičniji oblici samosažalijevanja vas obuzmu i vi se ne prepoznajete.

Nije trajalo dugo, plakali smo putem do kuće, već sutra smo se sjetili koliko smo sretni i bogati što imamo jedno u drugom baš sve. Već sutra smo se smijali i bili spremni na nove pobjede ili kako moje drugarice kažu:” Kad imaš novi pokušaj?” Ja sam bila spremna za novi pokušaj.

Situaciju smo učinili kompleksnijom, uključujemo nove vitamine, jačamo imunitet, na davanje injekcija sam tako navikla najradije bih se svima pohvalila kako ja to znam, ma sve znam, sve hoću i sve mogu.

Vitamin D je bitan, bitan za kvalitet jajnih ćelija, med, orasi, matična mliječ, to je sve dobro za poboljšanje spermiograma ali mi sve koristimo u paru, sve radimo zajedno. Pripremamo organizam za novi pokušaj. Pokušavamo mi i prirodno, nije nam mrsko nikad ali neću o tome jer to tema nije.

Progesteron dobar, estradiol također, tsh pod kontrolom, spermiogram bolji nego prethodi put i ponovo neuspjeh.

Ovaj put smo to podnijeli lakše, pomirili smo se s tim da će ova borba da potraje.

Treći pokušaj, šaljemo po jednu ćeliju naših milih zamrznutih embrija na PGD analizu u SAD. Da, da, ovo postaje ozbiljno i sve je skuplje i skuplje. Čekali smo rezultate, dobili potvrdu o tome koji su najkvalitetniji i uzdali se u njih. Čitali šta je dobro za implantaciju, kupovali sve i svašta, osjećali se pomalo čudno što slabo ko od naših poznanika zna išta od terminologije s kojom se mi svakodnevno susrećemo: folikulometrija, punkcija,  endometrij, FET, hipertireoza, HSG, inzulinska rezistencija, trombofilija, AMH itd.

U početku braka su nas često pitali za bebu, šta se čeka i slično, ali pošto smo mi već seniori od nas je i selo diglo ruke.

Treći pokušaj, a naša prva sreća.

Bože dragi, kako je lijepo bilo zamisliti ovog mog saputnika, zaštitnika, po potrebi malog dječačića koji me vuče za ruku da vidim dugu, kako za ruku vodi svoj, naš, ponos, kako i njega neko zove ocem.

Nažalost sreća je trajala cijela dva dana, beta HCG nije pravilno rasla. Nakon četiri dana je ponovo rasla pravilno i mi smo ponovo osjetili olakšanje. Sedam dana kasnije ugladali smo malu tačkicu koja treba da izraste u jednu osobicu koja će ličiti na njega i na mene.

Četrnaest dana kasnije naša tačkica je prestala rasti, odustala je od nas. Ali mi od nje nismo.

Spontani pobačaj se desio prirodno, nismo prošli kroz kiretiranje što je bilo jedino pozitivno mada ću te bolove pamtiti sve dok ne osjetim porođajne.

Ponovo čekamo postupak, volimo sve jedno o drugome, smijemo se, obilazimo nova mjesta. Nismo digli kredit, ali radimo što vrjednije možemo da zaradimo. Bog zna najbolje kako, ali uvijek prikupimo dovoljno sredstava za idući postupak. Planiram sa pozitivizmom završiti ovaj izvještaj pa da ne spominjem kako živim u zemlji bez adekvatnog zakona o MPO koji bi finansirao bar minimalan broj pokušaja.

 

 

Čekamo idući postupak, kontrolišemo nalaze, tražimo propuste u prethodnim postupcima, vjerujemo u našu sadašnju i buduću sreću a najviše volimo jedno drugo.

Autor: Amina D.C.


Pre svega hvala Amini na želji da sa nama podeli svoju jako tešku borbu koja još uvek traje. Hvala još jednom na podršci koju je ovim putem uputila svim parovima koji se bore za potomstvo. I za kraj, od srca joj želim da sledeći postupak bude uspešan, da ostavri svoje snove – proširi svoju porodicu…


                             

Pridružite se i fb stranici Zdravo odrastanje počinje još u maminom stomaku ili tviter nalogu i pratite najnovije tekstove, vesti, priče čitalaca i razmenjujte iskustva sa drugim roditeljima.

Leave a Reply